UČESTVOVALI:
Branislav Lečić, ex ministar kulture i medija
Dimitrije Boarov, novinar-publicista
Dinko Gruhonjić, predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine
Svetlana Preradović, generalni sekretar Nezavisnog udruženja novinara Srbije
Edi Daruši, publicista i predsednik UO lista «Zrenjanin»
Dinko Gruhonjić, predsednik DNV:
Poštovani posetioci, ovo je prva u ciklusu od šest tribina pod zajedničkim nazivom «Mediji i antimediji», koje će se u organizaciji NDNV održati tokom maja i juna u šest gradova Vojvodine. Naša ideja je da se pozabavimo problematikom medija u Srbiji, i to iznutra, dakle, nećemeo ovom prilikom pričati o medijima koji su mete napada političara i, po definiciji, uvek nedužni. Mi smatramo da mediji nisu uvek nedužni.
Gospodina Branislava Lečića bih zamolio da nam iz vizure nekadašnjeg ministra kulture i informisanja, iz svojih tadašnjih iskustava u kontaktu sa medijima i ljudima iz medija, kaže svoje mišljenje zašto je slika medija danas u Srbiji po našem mišljenju tužna, kao i zašto je zakonski neregulisana.
Branislav Lečić, ex ministar kulture i medija:
Od mene sada nemojte da očekujete eksplikaciju na tu temu, jer mislim da je glavni cilj ovog susreta da se pitanjima i odgovorima, zajedničkim promišljanjem i dijalogom, dođe do rešenja iliti stavova koji bi bili relevantni i koji bi pomogli da malo bolje razumemo i ovo vreme i ponašanje medija u ovom vremenu.
Kao ministra za kulturu mene je zateklo da sam postao i ministar za informisanje. Kao što znamo, informisanje je do 5. oktobra bilo izuzetno centralizovano i manipulisano, kao i demokratija, koja je bila neka vrsta kontrolisane demokratije. Informisanje se doživljavalo kao nešto negativno, neka vrsta zaostavštine iz prošlosti; imao se utisak da je u pitanju neki agitprop, da je ministarstvo za informisanje - organizacija koja bi trebalo da isprojektuje način mišljenja, stavove, ono što je medijima dozvoljeno i ono što nije dozvoljeno. Kada sam dobio resor informisanja, znao sam otprilike šta me čeka. Nisam to želeo, ali prosto, tako je ispalo, po automatizmu informisanje je pripalo kulturi. Počeo sam da razmišljam na koji način možemo pomoći informativnim kućama. Ni na kulturu nisam gledao politički već sam razmišljao kako ona može da postane privredna grana, ma koliko to suludo zvučalo - u demokratski stabilnim društvima ona je to već odavno. Razmišljao sam o kulturnoj industriji, o njenom razvoju, o tome kako sve učiniti da ona izađe iz pozicije prosjaka koji čeka pred vratima budžeta. Na taj način sam razmišljao i o informativnim kućama i uopšte medijima.
Ključna stvar je bio RTS. Znate da je jedno od predizbornih obećanja DOS-a iz 2000. godine bilo ukidanje tv-pretplate, a pretplata je bila osnov za funkcionisanje ove kuće. Obećali smo ukidanje pretplate jer je RTS bio, kako smo je nazvali, Bastilja jedne loše propagande, to jest manipulacije našeg informativnog prostora i naše svesti, što je za posledicu imalo izazivanje apatije, depresije i nezadovoljstva. Ta kuća je bila anatemisana, kao jedan od simbola režima Slobodana Miloševića.
Sada je trebalo osvežiti, odnosno stvoriti nacionalnu TV kuću koja bi bila interesantna za jedno novo društvo koje smo želeli da gradimo. Pretplata se nije mogla uvesti zbog obećanja, a finansiranje RTS-a je nastavljeno preko budžeta u nameri da se on ubrzano restrukturira, da se otpusti višak zaposlenih i zaustavi neracionalno ponašanje. Za to je bilo potrebno napraviti analizu i studiju, što smo i učinili. I onda kada smo se približavali rešenju da se pronađe takav način finansiranja koji će omogućiti da RTS bude nezavisna od političkog uticaja, da bude nacionalna a ne državna kuća, koja pokriva ne samo polje informisanja već i edukacije, problemi oko izbora članova Radiodifuznog saveta zaustavili su taj proces. Savet je trebalo da bude glavno telo koje će regulisati ne samo dodelu frekvencija već i mnoge druge stvari koje se tiču i restrukturacije RTS-a. Odlučili smo da u međufazi RTS bude finansiran iz poreza na finansijske transakcije, pre usvajanje pretplate koja je, po našem mišljenju, trebalo da bude ponovo uvedena kada je RTS zasluži svojim restrukturiranjem. A onda je došlo do ubistva premijera, pada Vlade Srbije i taj proces je obustavljen... Odjednom je ono što je bilo tako urgentno i važno, kao što je Radiodifuzni savet, prestalo da bude bitno. Pa i danas-danas imamo problema sa ovim savetom, odnosno nemamo rešen medijski prostor, i ne znamo ko ima frekvencije na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou, kakva je vlasnička struktura medija i tako dalje...
Promena Zakona o javnom informisanje bio je prvi ozbiljniji korak u unošenju reda u medijsku oblast. Bez obzira na njegove manjkavosti, taj zakon je imao dobar nastup, a mi ga nismo smatrali konačnim rešenjem već jednom fazom u kojoj ćemo kako-tako uspeti da unesemo red u medijske odnose, sredimo ponašanje i medija između sebe i medija u odnosu na državu i medija u odnosu na čitaoce, gledaoce i slušaoce... Ključna štetna stvar u tom zakonu jeste ukidanje registra medija, koji je inače ukinut u toku skupštinske procedure mada smo ga mi bili predvideli. Registar je mesto gde možete da vidite ko je vlasnik, a ko finansijer pojedinih medija. Njegovim ukidanjem smo došli u situaciju da danas ne znamo ko stoji za pojedinog medija, ko je vlasnik, ko je uložio sredstva, ko je taj koji gospodari. Kada to ne znate, onda niste u situaciji da pretpostavite odakle vetar duva. Iza svakog političkog ponašanja i unutar partija i uopšte - moram to da kažem - stoji novac, odnosno kapital. Kretanje novca je odlučujući faktor u ponašanju svih činioca naše stvarnosti, pa i medija. Ako to shvatimo i ako možemo da pratimo kretanje novca, onda smo već u prilici da bolje, aktivnije i preciznije otkrijemo odakle vetar duva, u kom pravcu ide, šta će da ponese, zašto je to tako, ko je s kim i koje su mu konačne namere!
Pre nego prepustim reč drugima, hteo bih da kažem da je pored Zakona o javnom informisanju, za medije veoma važan i Zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja, koji je DOS-ova vlada napravila u predlogu a koji je nedavno usvojen u Skupštini, ali koji se nažalost ne primenjuje. Institucija dostupnosti informacija pomogla bi da se stvari u sferi medija dovedu u red, jer bi se stvorila mogućnost da informacije imaju svoj trag, da ne potiču od anonimnih izvora. Kada govorimo o informisanju i manipulaciji, najveći problem kod nas potiče od baratanja poluistinama ili istinama koje su upotrebljene u potpuno druge svrhe. Tu dolazimo do pojave koju pokušava da definiše večerašnji skup, a to su antimediji. Šta znači «žuta informacija», kome ili čemu služi i na koji način se pravi? Šta je u tome dobro, a šta loše? Ima u tome i dobrih i loših stvari.
Mislim da bi to takođe moglo da bude tema za večeras.
Dinko Gruhonjić:
Gospodin Lečić je dao dobar šlagvort za pitanje koje sam želeo da uputim Svetlani Preradović, generalnom sekretaru NUNS-a, a koje se odnosi na medijsku regulativu u našoj zemlji. Osim Zakona o dostupnosti informacija, čini se da u medijskoj regulativi postoje još neki zakoni koji se ne primenjuju ili se primenjuju uz skandale.
Svetlana Preradović, generalni sekretar NUNS-a:
Inspirisana sam govorom gospodina Lečića, pa ću da mu repliciram. Nezavisno udruženje novinara Srbije je svesno podele medija na medije i antimedije, po kvalitetima koje nećemo sada objašnjavati, ali lično, kao generalni sekretar NUNS-a, smatram, kao i većina mojih kolega, da je za stanje u medijskoj sferi odgovorna pre svega država. Kada se govori o Zakonu o radiodifuziji, postavlja se pitanje kada će biti formiran Savet i kada će on početi da funkcioniše. A na tom slučaju se najbolje vidi kako se u medijskoj sferi preklapaju politički interesi, na štetu i medija i antimedija.
Primena Zakona o radiodifuziji nije teoretska stvar. Najčešće ljudi ne shvataju da bi jedan jak javni servis, kao i regulacija broja medija u Srbiji, poboljšali kvalitet informacija koje građani dobijaju. Jedan jak, kvalitetan javni servis svojim programom okrenuo bi većinu gledališta na svoju stranu i naterao televizije koje se bave proizvodnjom informativnog programa, nekvalitetnog informativnog programa, da odustanu od njega i da se bave nekakavim drugim stvarima ili da poboljšaju vlastite standarde. To je tržišna utakmica koju drugim medijima treba da nametne javni servis. Država to nije uradila na vreme i, nažalost, meni se čini da to još dugo nećemo imati. Državu takođe smatram odgovornom - a deo odgovornosti imaju i udruženja i novinari - što nije učinila i neke druge stvari u smislu rešavanja položaja onih udruženja i organizacija koji bi trebali da utiču na poboljšanje kvaliteta informacija u smislu podizanja profesionalnog standarda u novinarstvu.
Spomenuću ovde jedan problem, koji vam je, nadam se, poznat. Radi se o činjenici da je NUNS, udruženje koja je poznato od početka devedesetih po svom insistiranju na profesionalnim standardima i nedozvoljavanju uplivisanjaa političkih struktura u novinarstvo, doživelo da danas, 2005. godine, bude u neravnopravnom položaju u odnosu na Udruženje novinara Srbije, koje se tokom devedesetih ponašalo sasvim usprotno. Zbog čega se nalazimo u takvoj situaciji - zbog države koja je pokazala izuzetan nivo neozbiljnosti – to je najblaža reč koju mogu da kažem, ne želeći da upotrebim sintagmu «loše namere». Gospodin Lečić je upoznat sa problemom zgrade koju imamo. Mi smo podstanari u zgradi Doma novinara, sa tendencijom UNS-a da nas iz te zgrade i istera. Zgrada takođe nije teoretska priča, već vrlo konkretna. Imate udruženje koje se tokom devedesetih, zajedno sa određenim političkim strukturama, borilo se za reformu društva, a koje je sada u poziciji da bude podstanar pred izbacivanjem u zgradi koja bi trebalo da pripada svim novinarima, bez obzira na to što su sve strukture, uključujući i bivši DOS i sadašnje, upoznate sa tim problemom. Nas šetaju sa raznim obećanjima da će taj probelm rešiti, a mi se bojimo da li ćemo se ugasiti za šest ili sedam meseci, ili pet godina.
Kao novinar, ne kao generalni sekretar NUNS-a, mogu da kažem da se plašim da će moje interese kroz pet godina braniti Udruženja novinara Srbije. Možda su neki od vas članovi UNS-a, i ja se izvinjavam onima koje ću možda uvrediti – ali ja ne bih želela da UNS brani moje interese u budućnosti (a novinarstvom se nameravam i dalje baviti) onako kako je branio interese profesije tokom devedesetih.
Znači, država nije omogućila NUNS-u da ima svoju kuću, da ne mora da plaća kiriju, da ne mora da plaši da će biti isterana, da radi svoj posao... Naše finansije su ugrožene, a razumemo se - kada nemate novca, ne možete da budete uticajni.
Što se tiče samih novinara, pokušaću da odbranim one kolege koje su poklekle u smislu da su se pridružili antimedijima, odnosno tabloidima u najgorem smislu te reči, onima koji prevazilaze granice dobrog ukusa. Znam kolege koje su tokom devedesetih bili veliki borci za profesionalizaciju medija, ali koji su 2001. i 2002 - kada su shvatili da su u politici ostali isti ljudi a da smo mi i dalje u potrazi za poslom i rešavanjem vlastite egzistencije u privatnim medijima koji se gase, koji nemaju da vas plate - na kraju rekli: fino je bilo, borio sam se za Srbiju, sad da vidim šta ću da uradim za svoju familiju. Verujte, u «Kuriru», koji se često spominje u smislu žute štampe, to jest granice dobrog ukusa, ja znam najmanje pet kolega koji su odlični novinari. Neko će reći: pa izvinite, ako je dobar novinar, neka održi visoki standard. Tačno je, lična egzistencija nije opravdanje za nepoštovanje novinarske profesije, kao što nije bila opravdanje ni tokom devedesetih. Ali, možda možemo bar malo razumeti ljude koji su toliko energije utrošili tokom devedesetih boreći se za demokratizaciju društva i medija, a koji su 2000. shvatili da se situacija ne poboljšava, te potom shvatili da nova vlast nije na njihovoj strani. To je problem što su neke naše kolege počele da se bave nečim čega se ponekad i postide.
Dinko Gruhonjić:
Parafraziraću definiciju Petra Lukovića, koji je rekao da u Srbiji ima «malo tabloida, a suviše toelatoida». Gospodine Boraov, šta je po vama uzrok poplave žute štampe - da li je u pitanju samo problematična zakonska regulativa ili potpuna moralna propast Srbije za vreme Miloševićevog režima ili nešto treće?
Dimitrije Boarov, novinar-publicista:
U pokušaju da odgovorim na ovo pitanje, krenuću malo izokola. Pre svega, kada sam video naziv tribine, palo mi je na pamet da bih ja, da sam se pitao, umesto «Mediji i antimediji» naš večerašnji razgovor naslovio sa «Mediji i medijumi». Pretpostavljam da se pod imenom «antimediji» mislilo na onaj deo štampe koja nije medij nego medijum određenih centara moći, određenih proizvođača ideja. A u jednom paramagijskom smislu, medijumi preplavljuju Srbiju svojom ponudom pogleda i ideja, analiza i koncepcija.
U pokušaju da sam sa sobom uozbiljim pitanje medija i medijske situacije, ja polazim od teze da je današnja Srbija zapravo zemlja bez novih ideja; zemlja koja ne poseduje dinamizam, zemlja koja evropsku ideju – istina, ona nije usamljena u tome – reducira na problem da li ćemo moći kuvati čvarke ili ne; zemlja u kojoj dominira – paralelno sa nemuštom reformskom retorikom - podsticaj za reformacijom onoga što je odavno bajato. Ti medijumi stvaraju i nude svet ideja koje nazivam idejama reformacije, a to su stare, prokisle ideje. Društvo oseća glad za duhovnim gibanjima, a pošto Srbija nema novih ideja, ona mora da vrti one stare kojima s vremena na vreme pojačava ton. To je, po mom mišljenju, razlog zbog kojeg imamo dominaciju tabloida na našem tržištu.
Ja, naravno, spadam u one koji smatraju da se ta pojava ne može lečiti otklanjanjem posledica, već da je potrebno pronaći način da se stvari pokrenu sa mrtve tačke, da se u političkoj i duhovnoj sferi, i javnom životu Srbije otvori prostor za promišljanje budućnosti, nekog vremena koje je pred nama. To je naravno veoma komplikovano i složeno pitanje, koje ne može da se reši samo privatizacijom kapitala i uspostavljanjem bilo kojeg od modela tržišne demokratije, jer je to izuzetno spor put.
Mislim da je tu centar problema, odnosno mislim da sfera medija uvek na izvestan način pokazuje ili podražava sliku kovitlaca društvenih promišljanja. Kada postoji svojevrsna blokada, kada nema novih ideja, kada su najliberalnije ideje površno, da ne kažem pogrešno obrazložene, kada kao društvo nismo prošli pakao prosvetiteljstva krajem 19. i početkom 20. veka, koji je Evropa prošla, onda ni mediji ne mogu biti drugačiji nego što jesu.
Nisam pristalica novinarskih licenci, mada pretpostavljam da bih je zaslužio, jer je to instrument iz Musolinijevog vremena kojeg je veoma lako zloupotrebiti. Imam rezervu prema toj ideji, mada ne osporavam dobre namere predlagača. Takođe, smatram da je to ideja koja ima nameru da leči posledice a ne uzrok...
Hteo bih da kažem da ne možemo sa sabotažu Zakona o radiodifuziji okriviti samo sadašnju Vladu, odnosno političke stranke koje su u njoj. Mislim da DOS nije shvatio da je potrebno ubrzano zakonski regulisati medijsku sferu, a da je moderan Zakon o javnom informisanju trebalo da bude jedan od prvih zakona koji su doneseni. Za to naravno ne okrivljujem ministarstvo. Pretpostavljam da je Vlada Zorana Đinđića bila opterećana sa hiljadu problema i da je imala osećaj da je štampa podržava – što je bilo tačno ispočetka – te da je zbog toga odlagala regulisanje medijske sfere...
Čisto da vas zabavim, ovde ću ispričati – mada to nikada nije ukusno - svoje iskustvo sa Radiodifuznim savetom. Zvali su me svojevremeno iz Reformista Vojvodine da budem njihov kandidat za člana ovog saveta. Nisam bio za to, jer sam suviše mator da bih imao ikakvu iluziju da mogu proći. Ali, oni su rekli, ne možeš ti stalno da ostaneš po strani, da ne uđeš u igru a da nam soliš pamet, pa sam pristao. U Skupštini Vojvodine protiv moje kandidature glasali su poslanici DSS-a, a kada smo kao dva kandidata iz Vojvodine ostali ja i kolega iz Lige socijaldemokrata Vojvodine, koji je inače sjajan momak, u republičkoj skupštini samo je DSS glasao za mene.
Šta hoću da kažem? Čim političke stranke uzmu u svoje ruke koncepciju javnog servisa i demokratizaciju, tu je stvar propala. Sindrom partijskog upravljanja, nasleđen iz prošlost, još uvek je dominantan. Samo je pitanje da li neka Vlada zna vešto da ga koristi ili ne zna.
Dinko Gruhonjić:
Pitao bih Edija Darušija, predsednik UO lista «Zrenjanin», kako stoje stvari sa medijima i antimedijima u lokalnim sredinama.
Edi Daruši, predsednik UO lista «Zrenjanin»:
Pre nego pokušam odgovoriti na to pitanje, pokušaću ukratko da kažem svoj stav o ukupnoj situaciji u medijima u Srbiji.
Stiče se utisak da većina medija u Srbiji nije faktor promena i potrebnog diskontinuiteta sa vremenom Slobodana Miloševića, već pre svega - povoljan teren za rehabilitaciju i normalizaciju ideoloških obrazaca starog režima. Slika kontinuiteta koja je prisutna u medijima prepoznaje se, pre svega, u uočavanju dominantnog pristupa onim temama koje su suštinske za tranziciju i transformaciju društva - iz konzervativno-ratničkog i provincijalnog u liberalno-demokratsko i tržišno orijentisano. Te teme su: odnos prema Haškom tribunalu, prema suđenju za ubistvo premijera Zrana Đinđića, odnos prema Kosovu i manjinama, odnos prema nevladinim organizacijama i civilnom društvu, i, svakako, suočavanje sa ratnom prošlošću, koji je jedan od važnih procesa u okviru tranzicije.
U našim medijima dominatna je relativizacija i ignorisanje prošlosti. Vladajući diskurs o političkim i društvenim pitanjima koji su najvažniji za problem transformacije i tranzicije ovog društva govori o nepromenjenoj matrici većine medija i očuvanju kontinuiteta sa prethodnim režimom. Povlađuje se konzervativnom i antireformskom javnom mnjenju, šire se glasine, prave afere i izleti u snezacionalizam, i to čak i u kredibilnim novinama.
Iako je za srpsko novinarstvo prošlo vreme političkog monopola, kao svojevrsnog izraza neslobode, primetna je sva jasnija instrumentalizacija medija. Na medije se i dalje gleda kao na idelan prostor za političko razračunavanje ili političko sticanje poena.
Da li bi privatizacija i komercijalizacija medija pomogla da oni funkcionišu u drugačijem vrednosnom okviru u odnosu na ovaj dominantni? Pomalo sam skeptičan, odnosno plašim se da bi bez dobro osmišljene strategije i prepoznavanja reformskog značaja medija, u pokušajima komercijalizacije zapali u brojne teškoće, jer bi to moglo da ih vodi tržišnom prilagođavanju konzervativnom, antireformski nastrojenom javnom mnjenju. Ali, uspešna privatizacija medija obezbedila bi da se stvore povoljni uslovi za oblikovanje javnog mnjenja. Ali, to je imperativ, po meni, koji se postavlja vlasniku.
A sad bih pokušao da odgovorim na pitanje Dinka Gruhonjića. Odnosno odgovorio bih kontrapitanjem koje upućujem svima nama: da li su u Srbiji rasvetljena ubistva četiri novinara - Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije, Milana Pantića i Duška Jovanovića? Da li ijedan novinar sme da se zapita o poreklu imovine tajkuna iz Miloševićevog perioda, da li sme da zagrebe iza nekakvih transakcija, da li sme da se ozbiljno upusti u istraživačko novinarstvo? Ja bih rekao da je zbog tog stanja odgovorna vlast, jer ne postoji institucija koja može zaštititi novinara da bi ovaj radio svoj posao.
Dinko Gruhonjić:
Pre neki dan sam pripremao predavanje za studente žurnalistike na novosadskom Filozofskom fakultetu i ponovo gledao dokumentarni film Lazara Lalića - «Godina prva», koji govori, da vas podsetim, o izveštavanju Radio-televizije Beograd o ratu i pripremi rata putem medija. Mada sam film gledao nekoliko puta, iznova sam se zgrozio nad jednim scenom. U pitanju je bio izveštaj sa devetomartovskih demonstracija, gde je, kako se sećamo, poginulo dvoje ljudi – jedan policajac i jedan demonstrant. RTB ni rečju nije spomenuo smrt demonstranta, već su samo pročitali izveštaj MUP-a Srbije, u kojem se kaže koliko je policajaca povređeno. Kulminacija novinarskog beščašća je usledila kada je urednik RTB odlučio da pošalje ekipu da snim reakciju porodice poginulog policajca u momentu kada se saopšti tragična vest. Mislim da se niže ne može pasti. Na žalost, pretpostavljam da se te «kolege» još uvek bave novinarstvom, gotovo sam siguran u to. To je posledica neprimenjivanja ne samo medijskih nego i toliko pominjanog Zakona o lustraciji.
Gospodine Lečiću, kao insajder, kao bivši ministar u Vladi Srbije, možete li nam reći zašto nije više urađeno na regulisanju medijske sfere, da li je to posledica aljkavosti vlasti ili intencije da se haos održi?
Branislav Lečić:
Pošto ja u tu vlast nisam ušao zato što sam želeo, nego je to bio sticaj okolnosti koji me je isprovocirao da učestvujem u promenama. Praktično, da nije bilo pokojnog Zorana, nikada se ne bih ni našao u toj pozici. On je bio taj koji me je ubedio, rekavši: ako pričaš o nečemu, onda i uradi to. To mi daje za pravo da potpuno mirno i na ovu temu promišljam.
DOS, tačnije DS i Zoran Đinđić, uspeo je da sakupi sve te partije na jednom mestu sa ambicijom da se sruši Milošević, i u tome je uspeo. Ali, motivi svake od tih stranaka ili grupacija nisu bili isti. To je bila izuzetno heterogena grupa - jedni su imali želju da sruše ono što ih tišti i ništa više, drugi su želeli da nastave to što je bilo samo da sada oni budu na vlasti. To sada možemo sa distance da vidimo.
Ja se nikada nisam, moramo to da priznam, bavio politikom. Od 1991. godine reagovao sam čisto egzistencijalno, protiv nečega što me muči progovarao sam javno. A kada sam bio ministar, radio sam ono za šta sam bio određen, pre svega bavio se kulturom a potom i medijima, pokušavajući da koliko-toliko postavimo temelj stvari koje bi trebalo iz tačke A da nas prebaci u tačku B. A to je kompleksna stvar i nije samo pitanje dvadesetak zakona iz kulture i četiri iz medija. To je priča o celini tranformacije kompletnog društva.
Imao sam priliku da posmatram ljude na koji način reaguju kada su u poziciji moći. Definitivno sam shvatio da onaj ko dođe na vlast ne može odmah da dobije novu percepciju. Kada je na vlasti, on koristi staru percepciju, bez obzira što postoji želja da se izvrši neka vrsta promene u načinu ponašanja. Postoji snažna inercija.
Ono što je najjače u ssitemu, možda ćete se iznenaditi jeste iz nekada totalitarnog sistema nasleđena državna uprava i administracija. Administracija je čudno telo koje preživljava i nadživljava sve ideologije i sve vođe, ukoliko niste dovoljno sposobni i dovoljno hrabri, i ako nemate dovoljnu podršku da sečete u samo telo, da izvršite vrstu promene koja je često i biološka, jer ne možete da čekate da odu u penziju oni koji ne mogu da se menjaju, oni ljudi čiji je način mišljenja i ponašanja identičan bez obzira da li dođe onaj koji ih podržava ili onaj koji bi želeo da ih menja. Oni nastavljaju da razmišljaju po starom. Hoću da kažem da je osnova svega, kao što kaže narodna poslovica - riba smrdi od glave, a ova riba smrdi i od ogromne i anahrone administracije koja je velika prepreka promenama... I to je stvar koju ne smemo zanemariti kada govorimo o ovakvim problemima.
Danas prisustvujemo pokušaju pojedinih medija - a tu nisu samo mediji koji su, kako reče Boarov, u funkciji medijuma - da pripitome javnost za određeni pogled, da ga politički usmere, a ako u tome ne uspevaju, onda bar da unesu haos i da sve relativizuju. Spektar specijalnog medijskog rata koji je u toku veoma je širok i tu, ako niste veoma pažljivi, vrlo lako možete biti zavedeni. Njihova strategija oko nekih stvari koje ne mogu da obore nekakvim denuncijantnim podatkom ili argumentom svodi se na odugovlačenje, na relativizaciju, na potpuno odvlačenje naše energije da odgonetnemo istinu. Spektar njihovog dejstva veoma je širok.
Zašto ovo pričam? Mi moramo doći do činjenice da određeni centri moći koji raspolažu kapitalom utiču i na medijski prostor, ili imaju svoje listove ili imaju snažan uticaj na njih ili imaju svoje frilensere. Za vreme akcije «Sablja», ja sam pred sobom imao spisak, poimence, novinara koji su plaćani od Zemunskog klana. Novinari su imali svoj cenovnik, pisalo je - ako hoćeš da taj i taj novinar uradi to i to, cena je ta i ta. Možda nećete verovati, ali cene su bile veoma niske, od 100 do 1.000 evra, sve zavisi ko je u pitanju i koliki je autoritet...
A sad da odgovorimo na sledeće pitanje: kako je moguće zidati jedan demokratski sistem u kom se slobodna misao novinara plaća. Ako se novinar može platiti u medijskom prostoru gde se kreira javno mnjenje, zašto se partije ne bi mogle instruirati da obave određeni zadatak i posao. A ko im je dao zadatak i posao? Da li je to zadatak koji su dobili od građana, da li je to naš interes? Naravno da nije. U pitanju je interes određenih grupa koji ovde imaju nameru da vladaju, da zadrže poziciju, da zadrže kapital koji su od nas opljačkali, da otvore prostor preko vlasti i još više kapitala steknu i potom večno vladaju.
Ovde se odvija proces južnoameričkog tipa, gde će jedna manjina večno biti na vlasti, ovako ili onako, preko svoje dece, rođaka prijatelja ili rezervnih partija, a da njihov kapital i njihova pozicija nikada ne bude dovedena u pitanje. To je manjina, a većina smo mi koji treba da živimo u bedi. Ta disharmonija i takav tip kapitalizma ne omogućava demokratiju, ne omogućava evoluciju, ne omogućava slobodu niti jednog medija, nego znači ponižavanje i instrumentalizaciju i medija i pojedinaca.
Taj kalup, taj oblik ulaska iz jednog nehumanog sistema u drugi poraz je svih nas. U Srbiji danas vlada tišina, apatija, inercija, bezidejnost, ma, nema ni energije. I opšti strah, koji pliva i kroz mladost. Uvukao se strah, oni su svoj posao obavili!
